PROCESIJA VELIKOG ČETVRTKA I PETKA, NA OTOKU HVARU

​

U središnjem dijelu otoka Hvara, sred krajobraza bogata vinogradima, maslinicima, nasadima lavande te bujne vegetacije grmlja i borovih šuma nanizala su se u lijep vijenac - poput zrnaca na krunici - pitoma slikovita mjesta: Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska.

 

Ta su naselja, uglavnom, jedno od drugoga udaljena tek koji kilometar, samo je  između Vrbanja i Vrboske te Vrboske i Jelse udaljenost nešto veća. Svako mjesto  ima svoju župu i crkvu, a osim župne u svakom je još po koja crkva ili kapela.

U njima su se sačuvale razne bratovštine, pobožnosti i religiozni običaji, pučki crkveni napjevi, zborovi pjevača i - uzajamno  natjecanje. To je područje negdašnjih crkvenih skazanja, razvijenog sudjelovanja vjernika u liturgiji, osjetljivosti u vjerskoj tradiciji...

 

Procesija se zove „Za Križen“ i obavlja se već oko 500 godina bez prekida. Kreće bez obzira na kišu, studen ili vjetar. Vremenske (ne)prilike mogu utjecati na broj sudionika u procesiji, ali ne odlučuju o (ne)održavanju same procesije. Procesija se nije mogla održati jedino ratne 1944. godine, ali su ju otočani, u suradnji sa zapovjedništvom izbjegličkog logora, organizirali u El Shattu (Afrika), gdje ih je bilo u zbjegu oko tri tisuće. Pri povratku su, kao dragu uspomenu, donijeli i napravljene križeve.

 

Procesija je posve „laička“, tj. ne vodi ju župnik ili svećenik nego križ, stoga je, uz Raspetoga, križonoša najčasnija osoba u procesiji.

Ne priliči da bi u procesiji itko hodao ispred križa i križonoše. Biti križonoša - stvar je zavjeta ili pobožnosti, pa i lijepa prestiža (za ilustraciju: sljedeći koji se prijavi za križonošu u Jelsi doći će na red godine 2046.! a slično je i u drugim župama).

​

Zar je onda čudno da ovdašnja djeca ne pitaju kada je Uskrs nego: „Kad se gre za križen?“

​

Procesija se kreće kroz svih šest mjesta, ali tako da u isto vrijeme – na Veliki četvrtak oko 22 sata - krenu povorke iz svih ovih župa smjerom kazaljke na satu, tako da se nikada ne sastanu, a nastoji se svakako izbjeći i samo susretanje, odnosno sustizanje oko pojedinih župnih crkava.

 

Župnik u crkvi predaje križ križonoši uz kraći nagovor, u kojem ističe značenje te procesije i čast koja je pripala nositelju križa.

 

Križevi su teški od 7 do 11 kilograma, sveukupna staza križnog puta duga je oko 25 kilometara. Ide se cijele noći, do otprilike 7 sati na Veliki petak, zaustavlja se u svakome mjestu i župnoj crkvi.

 

Križonoša nigdje ne sjedne, on te noći samo hoda i u crkvama kleči.

​

Uz križonošu je svečana pratnja, koju on sam izabere, a čine ju: dva nosača svijećnjaka (kandeliri), od 6 do 12 nosača teških voštanih svijeća (torci), 8 i više, čak do 30-tak nosača fenjera (ferala), dva pratitelja križonoše za njegovu sigurnost na putu, dvojica glavnih pjevača Gospina plača i jos 3-4 pjevača koji pjevaju („odgovaraju“) responzorij. U jelšanskoj procesiji važnu zadaću ima i „batistrada“, svojevrsni vođa i moderator puta sa „dirigentskim“ štapom poput žezla. Za svu tu pratnju križonoša se treba na vrijeme pobrinuti i s njom sve dogovoriti i uvježbati...

​

Križonoša i pratnja odjeveni su u tunike, koje su boje bijele kave ili sasvim bijele.

​

​​​​​​Putem i u crkvama se moli i pjeva:

1) starodrevna pjesma „Nut mislimo o tom danas ki na križu umri za nas...“ (i druge kitice pjesme o muci Isusovoj);

2) pet „Očenaša“, na čast pet rana Isusovih i njegove muke;

3) „Psalam 50. – Smiluj se meni, Bože...“;

4) „Ja se kajem...“ i druge slične korizmene pjesme;

5) „Gospina krunica“ (Žalosna otajstva) ili “Zlatna Krunica Srca Isusova“ itd.

​

U srcu dugog zelenog otoka ove svete noći putovi se raduju pokorničkim nogama hodočasnika, dok ih natapaju zvuci pobožnih molitava i pjesama.

​

U procesiji sudjeluju mnogi hodočasnici, djeca počinju sudjelovati u njoj već od svoje pete ili šeste godine, a stariji, koji ne mogu hodati, obično dočekuju procesije u svojoj crkvi: poljube križ, čestitaju križonoši, priključe se molitvi. Posebno je dirljiv doček jelšanske procesije na Pjaci, na Veliki petak ujutro, kad križonoša zadnjih 20-ak metara svojega križnog puta pretrči, tj. s križem u rukama potrči u zagrljaj župniku. Iz mnogih očiju tada poteku suze!

 

Sudionici procesije po završetku, umorni ali radosni, odlaze na počinak do obreda Muke Gospodnje, na Veliki petak uvečer.

 

Križonoša zadržava taj časni naziv i službu cijele slijedeće godine kroz koju ima čast nositi križ u svim procesijama. A po Uskrsu, na Vazmeni ponedjeljak ili na Mali Uskrs (Bijelu nedjelju) počasti rodbinu i pratnju svečanim objedom ili večerom.