Župski listić Jelsa Br. 34 / 2021. (778)
Kroz tjedan misa svakog dana u 19 sati
u ponedeljak u 8h
nedelja 29. 8. :
22. KROZ GODINU
mise u 7h u 9h i u 19h
srijeda 1. 9.:
Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu
petak 3. 9. :
Sv. Grgur Veliki;
PRVI PETAK: mise u 8h i u 19h
subota 4. 9. :
misa u 8h i u 18,30h: s vjenčanjem
nedelja 5. 9. :
23. KROZ GODINU - 1. u mjesecu
mise u 9h i u 19h
(u 18,30 krunica za obitelji i duh. zvanja)
ŽENIDBENA NAPOVIJED DANIEL ERCEG, pok. Zlatka i Jadranke r. Petković, iz naše župe, i IVANA BUZOV, Bože i Mirjane r. Ćuba – iz Splita. Vjenčanje 4.9. u Jelsi.
HODOČAŠĆE U VEPRIC - BRODOM ĐANI – U UTORAK 7. 9. polazak iz Jelse u 13,30h * povratak oko 22,30; povratna karta: 80 kn (djeca 40)
prijave: Božo Gamulin 098/423 234
RESTAURATORSKI RADOVI
Venecijanski krilati lav – reljef ugrađen u sjeverni zid crkve, do zvonika, upravo su pomno očistili i obnovili restauratori Ana Doljanin i Peter. Sada restauriraju rimsku stelu – sve pod nadzorom Konzervatorskog zavoda u Splitu.
Oltar Gospe Karmelske (Lepantske) – ovih se dana nastavlja restaurirati u Splitu. Za njega nam je Ministarstvo dodijelilo novu ratu (60.000 kuna), a na još potrebnih 40 - 50 tisuća kuna ne ćemo čekati još jednu godinu, nego ćemo nastojati prikupiti ih od vaših priloga te od sponzora (na čelu s Općinom).
O ovoj ćemo vas akciji podrobnije izvještavati u narednim Listićima, ali i ne morate na to čekati; imajte na pameti onu latinsku: Bis dat qui cito dat – tko brzo daje, dvostruko daje!
PRVO ČITANJE
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije reče narodu: »Sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim da biste ih vršili i tako poživjeli te unišli i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospodin, Bog otaca vaših. Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem. Držite ih i vršite: to će u očima narodâ biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ’Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj narod veliki.’ Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji danas stavljam pred vas?«
PRIPJEV
Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?
DRUGO ČITANJE:
Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola
Braćo moja ljubljena: Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene. Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova.
Sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta
ALELUJA:
Po svom naumu on nas porodi riječju Istine, da budemo prvina neka njegovih stvorova.
EVANĐELJE:
Čitanje svetog Evanđelja po Marku (Mk 7, 1-8.14-15.21-23)
U ono vrijeme: skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.« Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«
O tome kako smo odlazili u manastir
(Potkraj prošlog stoljeća u Rusiji se događalo jedno pravo čudo: veliki plimni val odlazaka u monaški život mladih sveučilištaraca i drugih staleža, a mnogi od njih nisu bili niti kršteni, nekmoli poučeni ili odgajani u vjeri. Jedan od njih opisuje to u vrlo zanimljivoj knjizi koju je u hrvatskom prijevodu objavio VERBUM 2017.g.)
Općenito uzevši, osamdesetih godina mi u manastir nismo odlazili, već smo bježali. Mislim da su nas svi smatrali malo ludima. A ponekad i ne samo malo. K nama su dolazili nesretni roditelji, neutješne zaručnice, bijesni profesori s fakulteta na kojima smo studirali. Po jednoga monaha (a on je pobjegao kada je već bio u mirovini i kada je i svoje posljednje dijete podigao do punoljetnosti) došli su sinovi i kćeri. Derali su se po čitavu manastiru da će istoga trena odvesti kući svojega taticu. Skrivali smo ga iza golemih košara u starome spremištu za kočije. Djeca su nas uvjeravala da je njihov otac, inače zaslužni rudar, posenilio. A on je punih trideset godina maštao o trenutku kada će doći u manastir činiti isposnička djela.
Mi smo ga savršeno razumjeli jer smo i sami pobjegli iz svijeta koji nam je postao besmislenim kako bismo pronašli Boga koji nam se nenadano dao otkriti, gotovo isto kao što su mladi momci bježali na brodove da budu mali od palube i da plove dalekim morima. Samo što je Božji poziv bio kudikamo jači i nije mu bilo moguće odoljeti.
Točnije rečeno, jasno smo osjećali da ćemo, ako se ne odazovemo tome pozivu, ako ne ostavimo sve i ne pođemo za njim, jednom zasvagda sebe izgubiti. Pa čak i ako dobijemo sav ostali svijet sa svim njegovim radostima i utjehama, on će nam svejedno ostati nepotreban i stran.
Naravno da nam je prije svega bilo žao naših roditelja koji su bili potpuno smeteni našom odlučnošću i ništa nisu shvaćali. Zatim - prijatelja i prijateljica. Naših omiljenih fakultetskih profesora koji su, ne žaleći truda i muke, dolazili u Pečoru da nas „spase". Bili smo spremni dati život za njih, ali ne i napustiti manastir.
Našim najbližima sve se to činilo smiješnim i potpuno neobjašnjivim. Sjećam se, jednom kada sam već nekoliko mjeseci živio u manastiru, k nama je došao Saša Švecov. Bila je nedjelja - jedini slobodni dan u tjednu. Poslije čudesne nedjeljne službe i manastirskoga ručka mi, mladi iskušenici, ležali smo blaženo izvaljeni na krevetima u našoj velikoj i suncem okupanoj iskušeničkoj ćeliji. Najednom se širom otvoriše vrata i na pragu se pojavi visok mladić, naš vršnjak od dvadeset dvije godine obučen u markirane traperice i skupocjenu jaknu.
- Lijepo je ovdje! - obratio nam se bez ikakva pozdrava. - Ostajem tu!
„Vidjet ćemo hoćeš li ostati kada te sutra pošalju u staju ili da čistiš septičku jamu", pomislio sam zijevajući. Vjerojatno je ista misao prošla kroz glavu svima koji su zajedno sa mnom promatrali tu ptičicu koja je iz prijestolnice doletjela ravno u drevni manastir.
Ispostavilo se da je Saša sin trgovačkoga zastupnika, živio je s roditeljima u Pekingu, Londonu i New Yorku i tek se nedavno vratio u Rusiju na fakultet. Boga je upoznao prije pola godine. Premda nije znao puno, znao je ono najvažnije - i to je, po svemu sudeći, znao temeljito jer su ga od toga trenutka počeli mučiti nemir i osjećaj potpune promašenosti u životu sve dok nije otkrio manastir. Istoga je trena procijenio da je našao upravo ono što je tražio i nije čak ni roditelje obavijestio o svojemu novom mjestu prebivališta. Kada smo ga prekorili zbog okrutnosti prema svojima, umirio nas je rekavši da će ga „stari i ovako i onako uskoro naći".
Tako je i bilo. Sašin otac dovezao se u Pečoru u crnoj volgi i priredio pravi skandal s policijom i KGB-om dovukavši Sašine prijatelje s fakulteta - sa svim uobičajenim sredstvima za izvlačenje iz manastira. Sve skupa je prilično dugo potrajalo dok se zgroženi otac nije uvjerio da je sve uzalud i da Šaška nikamo ne će otići. Blagajnik, arhimandrit Natanail, pokušavajući barem donekle utješiti moskovskoga gosta, blago mu je rekao: „Čujte, predajte svojega sina Bogu za žrtvu. Postat će on pečerski jeromonah, još ćete se i ponositi njime..."
Sjećam se divljega krika koji je na to odjeknuo manastirom: -Nikada!!!
Saškin se otac derao iz svega glasa. Nije znao da otac Natanail ima dar prorokovanja, inače se ne bi toliko ražestio. Šaška je danas doista jeromonah. Osim toga, od svih nas koji smo bili u iskušeničkoj ćeliji na dan njegova dolaska u manastir jedini je ostao u službi u pskovsko-pečerskome manastiru. A Sašin je otac, Aleksandar Mihajlovič, deset godina poslije počeo raditi sa mnom u Moskvi, u donskome manastiru, a zatim i u sretenskome - kao voditelj skladišta knjiga. Postavši najiskreniji molitelj i bogotražitelj, vršeći tu dužnost je i otišao Gospodinu.
(Tihon Ševkunov: NESVETI SVETI str. 103 – 105.)
MANASTIRSKA PRIČA O MOLITVI I LISICI
U Egiptu, gdje je u prva kršćanska vremena bilo puno velikih manastira, jedan se monah družio s neobrazovanim jednostavnim seljakom - felahom. Jednom je prilikom taj seljak rekao monahu: -I ja štujem Boga koji je stvorio ovaj svijet! Svaku večer nalijevam u zdjelu kozjega mlijeka i stavljam ga pod palmu. Noću Bog dođe i popije moje mlijeko. Jako mu se sviđa! U zdjeli nikada ne ostane ni kapi!
Kada je čuo te riječi, monah nije mogao, a da se ne nasmije. Blagim i razumnim riječima objasnio je prijatelju da Bogu ne treba kozjega mlijeka. Međutim, seljak je tvrdoglavo tjerao svoje. Tada mu je monah predložio da sljedeću noć potajice prate što će se dogoditi nakon što posudu s mlijekom ostave pod palmom.
Rečeno-učinjeno: te noći monah i seljak pritajiše se nedaleko od palme i uskoro su pri mjesečini ugledali kako se k zdjeli prikrada lisica. Popila je sve mlijeko i oblizala zdjelu. Seljak je bio kao gromom pogođen. Da - skrušeno je priznao - sada vidim da to nije bio Bog! Monah ga je htio utješiti pa mu je uzeo objašnjavati da je Bog duh, da je potpuno drukčiji od našega svijeta, da ga ljudi mogu upoznati na poseban način... No seljak je samo stajao pred njim oborene glave, a onda je zaplakao i otišao u svoj kućerak.
Monah se također uputio u ćeliju. Međutim, kada je došao do nje, u čudu je vidio anđela kako mu se ispriječio ispred kućnoga praga. Monah je uplašeno pao na koljena, a anđeo mu je rekao:
Taj jednostavni čovjek nije ni obrazovan, ni vičan knjigama niti mudar da o Bogu misli drukčije nego kako je činio. A ti si mu u svoj svojoj mudrosti i načitanosti oteo tu mogućnost. Reći ćeš da si ispravno postupio? Međutim, jedno ti ne znaš, o mudri čovječe: Bog, koji je vidio iskreno srce toga seljaka, svake je noći slao lisicu kod palme da ga utješi i prihvati njegovu žrtvu.
(NESVETI SVETI str. 103 – 105.)